SAK Ekstrem iz Makarske organizirao je tradicionalnu 10. zimsku turu kroz atraktivnu i zahtjevnu jugozapadnu stijenu Biokova

7. i 8. veljače makarski Speleološko alpininistički klub Ekstrem organizirao je, kako to imenu i priliči, ekstreman uspon na Biokovo. Cijela ta priča ekstremnih zimskih uspona započela je prije deset godina s prvom turom koja je išla teškim grebenom sv. Ilije koji svojim oštrim zaleđenim bridom odbija mnoge planinare. Ovogodišnja deseta ekstremova zimska tura također je imala zaleđeni, ali znatno strmiji jugozapadni brid Sinjala, 1333 metra visok, posljednji prema jugu istureni greben u zidu Biokova, okrenut moru. Na turi je sudjelovalo 60-tak planinara. Uz domaće došli su penjači iz svih dijelova Hrvatske, od Čakovca i Zagreba na sjeveru do Gradaca i Ploča na jugu. Krenulo se iz podbiokovskog naselja Kotišina u dvije grupe.

Dva kraka iste ture

Jedna skupina išla je zanimljivim markiranim putem, preko izvora Vela, pa podgrebenskim šumskim pojasom na stazu za Pržinovac i dalje prema planinarskoj kući pod Vošcem. U toj grupi bilo je više od dvadesetak planinara koji su predvođeni Draganom Delićem uživali u vidicima koji se u višim serpentinama skoro na svakom zavoju mijenjaju i otvaraju atraktivne biokovske vizure. Kako je na vrhu bilo predviđeno spavanje nije bilo potrebe za žurbom tako da je bilo vremena za usputnu ćakulu, a često i za kakvo ugodno tekuće iznenađenje iz punih ruksaka, (čitaj Bojanovog ruksaka).
Druga grupa krenula je na zahtjevniji uspon u posve divlji i nepristupačni dio Biokova, kroz strme i odbojne biokovske litice. Ekstremovci su u pripremi ove ture trasirali atraktivan, vrlo zahtjevan i dug izlaz direktno na vrh Sinjal. U više navrata su se ispenjale te dionice, počistile opasne stijene koje su visile i prijetile da se odrone i izazovu male kamene lavine te su se na svim izloženim i opasnim dijelovima u stijenama postavili konopi da budu pomoć pri penjanju i osiguranje za sve sudionike.
Već na samom početku uspona susrećemo mještanina Željka koji je obnovio kuću u tom vršnom zaseoku Bućevica, iznad Kotišine, tik do litica, koji nam dobrohotno sugerira da dalje nema puta i da tamo kamo smo se uputili ne idemo jer se ne može proći. Na odgovor da znamo kuda ćemo i kako proći, on sumnjičavo vrti glavom i dok odmičemo okrećem se, a simpatični barba i dalje upozorava sudionike da nije baš pametno da idu gore. Brzo izlazimo iznad ruševnih kamenih zidina tog malog zaseoka i polako se upućujemo pod samu stijenu. U daljini možemo vidjeti našu drugu skupinu koja je već zašla visoko u serpentine i zmijoliko vijuga krećući se jednolikim tempom. U podnožju ispod njih ostaje slikoviti Veliki Kaštel, uglavljen visoko pod stijenom iskoristivši njezino prirodno udubljenje, a visoki zid ima podignut samo s prednje strane. On je služio stanovništvu kao sklonište u čestim ratnim vihorima koji su harali ovim područjima osobito tijekom 17. i 18. stoljeća.

Od sada samo ravno uzbrdo

Na samom ulazu u stijenu se zastaje jer se moraju staviti kacige koje će dobro doći u slučaju sitnih odrona kamenja. Matko Jurčević je na čelu. Uslijedilo je odmah penjanje uz konope kao svojevrstan filter za sve da znaju što ih čeka na ovom usponu. Svi to s malo više ili manje spretnosti savladavaju i daju naznaku da su spremni za ljuti boj. Gore visoko tek čekaju teške dionice u kojima je razvučeno oko 300 metara konopa. Nastavljamo dalje dok se pod nogama zdrobljeni i erozijom okršeni vapnenac ne predstavlja baš kao ugodan domaćin. Svaki korak treba dobro odmjeriti a svako hvatište za ruku provjeriti. Svi se vrlo brzo prilagođavaju toj blago vibrirajućoj podlozi i uz dobar osjećaj za ravnotežu napreduju prema šumskom pojasu koji prolazi donjim dijelom planine od Velikog Brda do tučepskog dijela Biokova. Taj uski pojas siječemo u tek nekoliko minuta i nastavljamo direktan i strmi uspon prema vršnom grebenu. Istočni vjetar sve više jača i počinju lepršati sitne pahulje snijega. Treba izvaditi kape i rukavice jer hladni vjetar udara u lice. Ali kamo god pogledam svima titra osmjeh na licu, klimaju mi glavom, jer došli su na zimsku turu i evo pravog zimskog ugođaja. Fantastični vidici otvaraju se prema Makarskoj koja ostaje sve dublje ispod nas, a visoke litice iznad Tučepi i Podgore otkrivaju svu svoju ljepotu. Pogled ipak svima sve češće bježi prema gore jer stijene iznad nas izazivaju divljenje, ali i strahopoštovanje i kao da čujem glasove koji pitaju kuda ovi Ekstremi smjeraju s nama. Barijere iznad djeluju neprohodne, vegetacija je nestala, tek poneko osamljeno stablo koje u tom sivom ambijentu sa svojim ogoljenim granama djeluje na trenutke ohrabrujuće i pitomo, a onda opet odaje dojam surovog i negostoljubivog krajolika. Nakon što smo zastali u zavjetrini, olakšali smo ruksake okrepljujući se potrebnom hranom, pićem te slatkim kockicama čokolade kojih kod Jerka Spahije nekim čudom nije nestajalo do samog kraja uspona. Slijedi nam koso priječiti strmi sipar da bismo se dohvatili završne stijene. Sipar koji nestaje duboko pod nama kao neki sivi ledenjak hrani se sitnim ljuskama i odlomljenim komadima koji pucaju po površinskom sloju vapnenca i kroz milijune godina gradi ove velike nakupine sitnog i pomičnog materijala.

Odvažna družina pred ulazom u stijenu

Tek što smo se izvukli iz tog neugodnog sipara koji crpi dosta energije trebalo je zastati i prikupiti svu koncentraciju jer stavljamo na sebe kompletnu opremu, penjački pojas i gurtne za osiguranje u postavljene konope. Blaga je uznemirenost na licima, većina ipak nema previše vještine s tom opremom. Pitanje: hoću li ja to moći stoji kao veliki upitnik nad glavama. Za natrag sada je previše daleko. Treba glavom kroz zid, odnosno uz zid. Krećemo. Ubrzo čujem komentare: ma kako su samo pronašli ove prolaze, skoro neprimjetne uske police u okomitim stijenama. Ritam prebacivanja osiguranja brzo se hvata i sve teče glatko. Oprez je na najvišoj razini, pazi se na svaki pokret. Na provaliju koja ostaje ispod nas svi se već polako navikavaju i cijela grupa se polako, ali sigurno kreće. Ali da ne bi jelo bilo bez začina počinju dionice koje su pokrivene snijegom. Sve postaje složenije jer su stijene mokre, klizave i kako se dižemo više, sve su zaleđenije. Konopi su sada najbolji drug. Gdje je to potrebno stavljamo i dodatno uže. Kretanje je polako i sigurno tako da svi guštaju osjećajući posebnost mjesta na kojem se nalaze. Drago mi je vidjeti da svi imaju toliko povjerenja u nas, zbog tih pogleda i zadovoljstva u očima i zahvalnosti isplati se svaki uloženi trud. Podigli smo se već visoko na grebenu u dijelove gdje znaju gnijezda sviti sivi sokol i suri orao. Sada im u svijet ulaze Ekstremi i njihova družina.
Nalazimo se u moćnom carstvu slobode, svuda se osjeća samo mir i snaga planine. Okolo, s jedne i druge strane duga točila, ponad nas još uvijek velika gromada od stijene. Približavamo se i brzo smo pred glavom ovog planinskog diva. Još je ostalo proći tu završnu stijenu. Već se upada duboko u snijeg i konop ispred nas se ne vidi, samo jedna bijela zaleđena linija. Tresemo, čistimo ga i nastavljamo se penjati. Ovo je najstrmiji dio, potrebne su i male pomoći, pa sad, koliko pomoć, toliko zgodna prilika da se ugodno pomogne kolegicama. Vidi se vrh. Do njega vodi samo uski i skliski brid. Čuje se i pokoji komentar: da sam samo znala da je ovako ne bi me nitko natjerao na ovo. Ajme koja strmina ispod nas. Pogledaj dolje…..Ipak sve se savladava, užad je provučena do samog vrha. Konačno svi su gore, pozira se fotoaparatima. Pristiže i naša vrijedna petorka koja odmah skida pločice, karabinere i kupi sve konope. Pognuti su pod teretom mokrih i teških užeta, ali s lakoćom zato zapjevaju malu himnu ture. Vodi Mate Ravlić: Ovo će biti dobra noć predosjećam. S takvom ekipom možete sve.

Nakon sedam sati penjanja

Konačno malo prije četiri sata popodne, nakon 7 sati dugog penjanja evo nas u planinarskoj kući pod Vošcem, koju nam je ustupilo planinarsko društvo Biokovo. Dimi se peć, a pred ulazom plamen u bačvi sve obasjava. Odjekuje najpoznatiji krik Biokova iz grla Ante Kotarca. Zadovoljan je i sretan što je sve prošlo u redu. I što se sad konačno možemo svi opustiti i uživati u onome što je naša ekipa iz logistike pripremila. Oni su također željeli biti na ovoj turi, ali ih je zapala manje ugodna, ali njima ne teška obveza uređenja i pripremanja jela. Više velikih lonaca se puši. Od jednih samo čujete prvo na čaj, Robert i Ivana već dijele toplu juhu, Ozren i Vule završavaju odličan gulaš od divljači, koju nam je donirala lovačka udruga Biokovo iz Makarske te lovac Stiven Miočević. Većina se s pravom vraća u više navrata do nepresušnog lonca. Vrhunski su to kuhari, treba spremiti dostatnu količinu, znaju da je gladne vukove teško nahraniti. Zato imaju i desert, kolače i slavljeničku tortu koju su donijeli Edo i Slavenka. Čim se pojelo mogao si birati koju ćeš čašicu vina, hoćeš bijelog rizlinga što ga je donio Štef iz Zagreba ili hoćeš crni vranac cabernet, a zatim je uslijedila glazbena, lagana fešta uz harmoniku i gitaru. Svi su se u ritmu gibali i malo je onih koji su se žalili da su im noge umorne.
Slijedeće jutro uslijedio je lakši dio, spust do polazne točke u selu Kotišina gdje se u
Spomen domu Parka prirode, po starom dobrom običaju, napravila video projekcija materijala koji je snimljen na turi, podijeljeni kalendari koji su također zaštitini znak ove zimske avanture. Predsjednik SAK Ekstrema Vojo Ribičić zahvalio je svim sudionicima, svima koji su odradili sve što je bilo potrebno za ovakav zimski uspon od trasiranja rute i postavljanja konopa do zahtjevne logistike za tako veliki broj ljudi u otežanim zimskim uvjetima na Biokovu. Pri tome su nam značajno pomogla dva defendera, jedan od GSS-a s dobrom imotskom i makarskom posadom, te drugi Tonija Opačka Bibe je sa svojim kombijem bio spreman uletjeti kad je god to trebalo. Veliki trud i opsežne pripreme svih u klubu Ekstrem rezultirali su time da je ovakav uspon, kojem nema ravna u Hrvatskoj, prošao bez i jedne ogrebotine.
Lijepo je završiti s poznatim Ujevićevim stihom: u srcu, u dahu planine, planine.

Napisao: Ivica Rakić